Vidio sam Almu, staru poznanicu. Petnaest godina je prošlo od našeg posljednjeg susreta u… Da, u bolnici, no o tome kasnije. Na ulici smo se sreli, zapravo u jednoj od opustjelih pokrajnjih uličica kojima se, bježeći od silno namnoženih smorova, najčešće i krećem. Srdačan susret starih znanaca.

Poznajemo se dugo, od ranog djetinjstva, u istom razredu smo bili. Ugodan susret, lišen kurtoaznih općih mjesta, usiljene ljubopitljivosti i interpersonalne komunikacijske konfuzije koja se redovito javlja kod onih čiji su se životni putevi još u djetinjstvu odvojili u dva nespojiva kraka i čije je krhke zajedničke uspomene, na neke osobe, događaje, prekrio debeli, teški plašt zaborava. Velim, ugodan susret. I razgovor, naravno. Tako, u jednom trenutku, a nakon kratke pauze, njene, i, dalo se to jasno vidjeti, unezgođenog dvoumljenja, podiže pogled, sigurno, samouvjereno, osmjehnu se i podsjeti me na fragment ispisan o njoj u mom romanu Mučilište, potom tiho izusti da joj to puno znači, da sam, pa i na takav način, bio uz nju kada niko drugi nije te da mi je zbog toga iskreno zahvalna. Jedva primjetno klimnuh glavom i rekoh da je zadovoljstvo moje. Evo tog fragmenta:

- Niko nije zadovoljan svojom srećom i nezadovoljan svojim razumom- naumpade mi Golsvordijeva misao dok na lokalnoj televiziji gledam inscenirani razgovor s Elbisom Čunić, direktoricom izvjesne institucije kulture u Tuzli. Povod za razgovor je nekakav izbor za najuspješniju ženu godine, a gošća je jedna od nominiranih, premda, barem meni, ne baš u potpunosti jasno zbog čega. Zar je uspjeh raditi posao koji se svakako treba raditi? I, pride, biti plaćen novcem poreskih obveznika? To je uspjeh? Pa, nije, kako bi mogao biti. Kako god, servilna voditeljica obasipa Elbisu komplimentima i glupavim pitanjima. Šta za Vas predstavlja ovaj izbor? Da li su muškarci i žene ravnopravni? Ko su Vaši omiljeni pisci? Kako provodite slobodno vrijeme? Elbisa zadovoljno odgovara na, očito, unaprijed dogovorena pitanja, koketno puči usne dok sluša novo imbecilno pitanje, odnosno, rekoh već, insceniranu panegiričku opservaciju o njoj i njenom radu, te, a i šta bi drugo, daje jednako glupave odgovore. Kakva provincijalna šarada! Kakvo nesmiljeno vrijeđanje intelekta!

Ovakvi poput nje, pomislih zgađen, sistematski su i nemilosrdno protjerali pamet iz Tuzle ili, pak, a da se ne bi objelodanila, čega se, opet, paranoično plaše, njene su nositelje, pameti, je li, obespravili, izopćili i bez imalo zazora skrajčili u podrumov podrum, u najcrnji i najgrđi mrakov mrak. Da, ovakvi mentalno distorzirani likovi, dominantni, nažalost, u svega dvadesetak godina, i definitivno, bojim se, uspjeli su razoriti živo tkivo ili, određenije, duhovnu, kulturalnu i intelektualnu supstancijalnost mog rodnog grada te preoblikovati ga u ogromnu naseobinu sa svim karakteristikama u beton i željezo okovane selendre- selendre bez mirisa i ukusa i bilo kakve želje da se, pa makar iole, trgne iz dubokog pastoralnog drijemeža.

Gasim televizor. Oblačim se i izlazim. U marketu kupujem cigarete, voće, čokoladu, sok, mlijeko i novine. Sjedam u taksi i vozim se u Kliniku za psihijatriju. Ondje odnedavno boravi moja prijateljica Alma i liječi se, kako mi je rekla, od akutne depresije. Ne baš uspješno, koliko sam mogao zaključiti iz dva prethodna posjeta i razgovora s njom. Alma je historičarka umjetnosti, poliglot i gimnazijska profesorica. Bivša, nažalost. Poznajemo se dugo, iz osnovne škole, u isti razred smo išli, a potom, osim nekoliko nasumičnih susreta na ulici, dvadesetak godina ništa o njoj nisam znao niti ju viđao. Sve do neki dan kada sam od zajedničkog nam prijatelja doznao da je živjela u Zagrebu, još od završetka studija, tamo se i udala, pa u neka doba razvela, nakon razvoda u Tuzlu se vratila, kratko u gimnaziji radila i zaglavila u bolnici.

Ulazim u bolnicu, a Alma stoji na stepeništu i dočekuje me širokim osmijehom. Vidjela me je, veli, kroz prozor bolesničke sobe kada sam ulazio u zgradu.

-Hvala ti. Osim tebe, niko me ne posjećuje- reče dok sjedamo za stol u čistoj i svijetloj prostoriji za posjete.

-Hm, da… Kako si danas?

-Bolje. Mada, lijekovi me blokiraju. Pokušala sam pisati nešto jutros, ali ne ide, misli mi bježe. Nego, još me nisi pitao zbog čega sam ovdje!?

-Ne, nisam. Učinilo mi se neumjesnim.

-Pažljiv i obziran, kao i uvijek. I kao dječak bio si takav. A, dobro ti se učinilo. Ne bih o tome. Ljutiš li se, možda?

-Ma, ne! Zašto bih?

Šutimo i pijemo bljutavu kafu iz automata. Gledam je, mršava je i iznurena, ali tragovi nekadašnje ljepote, napose u skladnim crtama lica, još uvijek su vidljivi. Alma je bila najljepša djevojčica u razredu, tako i toliko lijepa da smo se svi mi, dječaci, zazorno sustezali pred njenom nestvarnom ljepotom, ne usuđujući se iskazati joj ni najmanju emotivnu naklonost, čak ni u šali.

Gledam je i razmišljam nije li, možda, još tada začeta u njoj klica buduće nesreće, jer dok smo se u to vrijeme, kriomice i djetinje trapavo, upucavali ostalim djevojčicama, ona je godinama ostajala po strani, sama, tužna, nedodirljiva u svojoj ljepoti i, sada je to kristalno jasno, silno željna naše pažnje, pa makar i trapave.

-Imao si najljepši glas u razredu. Lijepa boja, perfektna dikcija. Uvijek me je umirivao tvoj glas kad bi te nastavnica prozvala i dala ti da pročitaš neki lirski ili prozni tekst- reče iznenada.

-Da, znam. I drugi su mi to govorili.

-Da, da, najljepši glas…I, tako…Eto nas ponovo u Tuzli. Ti nisi baš nešto volio Tuzlu, koliko se sjećam!?

- Ni tada, ni danas. Ali, eto, tu sam. Znaš ono: jesam li to što jesam ili sam ono što mislim da bih trebao biti. Isto je s Tuzlom, odnosno Tuzlom u meni. Očito, ovdje nisam bez razloga, neki zadatak imam, svidjelo mi se to ili ne. Usud, šta li!?

- Da, da, usud…Ni ja nisam vjerovala da ću se ikada vratiti…Vidi, malo bih prilegla sada. Umorna sam i pospana. Nećeš mi zamjeriti!?

- Sve je u redu. Odoh. Vidimo se!

Izlazim iz bolnice, zastajem ispred i palim cigaretu. Razmišljam o Almi, o njenoj nevidljivoj bolesti, o tome kako je tanka linija između razuma i njegove suprotnosti, pa kako god to zvali: jedan pogrešan korak ili odluka, snažan stres, sljedstveno, gorko razočaranje i, a da to ni ne opazimo, već smo na drugoj strani, obilježeni od svjetine, upisani u bezumnike.

U povratku, ničim izazvan, taksista se raspričao o fudbalu i svako malo, sugestivnog dojma radi, unosi mi se u lice, naglašava ključne riječi svoje šupljare. Neraspoložen sam, nije mi do razgovora, rado bih ga otresao, ali suzdržavam se, pa ga i slušam i ne slušam, na koncu ipak popuštam, uključujem se u nametnutu mi temu i začudih se sam sebi kada onako muški udarismo u besmislenu priču o prethodne noći odigranoj utakmici lige prvaka: Real- Barcelona. I, odjednom, osjetih bezmalo slatkastu ugodu od tog meni nesvojstvenog mlaćenja prazne slame, težak nekakav teret kao da spade sa mene. A ne ljubim fudbal. Zapravo, pojma o fudbalu nemam. Ne znam ništa ni o utakmici Real- Barcelona. Nisam ni znao da je odigrana.