Iznenađujuće toplo prijepodne. Prvo takvo ove već prolazeće zime. Zrak je prepun vlage, teške, jedva snošljive, uslijed kiše koja je cijele noći neštedimice lila; snažno i nošena vjetrom kakofonično po prozorima dobovala; sporadičnim bučnim udarima u okna, tik iznad moje glave, svako malo me trzala, iz kreveta podizala, u gluho doba noći razbuđivala. Jarkim suncem obasjano jutro dočekao sam jako umoran.

Otvaram prozor. Gledam, sve naokolo- avlijski ružičnjak, travnjak, komšijske avlije, obližnji park - isparava se, dimi, a brdo Ilinčica, nedužni kolateral "sljubljivanja" iznenadne topline i tla nadojenog vodom, poklopljeno je bjeličastom magluštinom i uopće se ne vidi.

Sjedim u dnevnoj sobi, umoran, neispavan, ispijam ostatak ne baš omiljenog mi čaja od kadulje i, odjednom, ničim ni izazvana ni pozvana, bljesnu mi misao, prisjećanje zapravo, na nešto davno prohujalo, zamagljeno, podobro zaboravljeno (a da li je baš tako?- eto umah, k'o iz topa, opozitne primisli), i "izrudareno" iz najdubljih slojeva podsvijesti, ko bi sad znao zbog čega jer svrhovitost u svemu tome niti vidim niti nutarnjim bilom osjećam (zaroni malo dublje, možda ti se posreći pa nešto i osjetiš, u plićaku, u kojem jesi, sigurno nećeš- zveknu mi pljusku nova primisao). Ovo nije slučajno, pomislih, te uzeh papir i olovku. Evo zapisa:

Dva dana i dvije noći kiša je neprekidno lila. Prva nakon tri mjeseca tropskih vrućina i, jednoglasni su u mišljenju stariji mahaljani, nezapamćene suše. Izlazim u avliju. I, nimalo iznenađen, a kako bih i bio, vidim to što vidim: moja mala, skromna bašča koju sam svake večeri brižno zalijevao - pola sata poslije akšama, vodom približno iste temperature kao i tlo zasađeno biljkama - spaljena je, crna, ama ugarkov ugarak. Jasno, ma koliko padala, kiša joj nije mogla pomoći. Ali meni jeste (deverao sam s insomnijom u to vrijeme). Uspavala me je.

Spavao sam, s kratkim prekidima, trideset sati. Budio sam se nekoliko puta: zbog fizioloških potreba i poštara koji mi je donio pismo čiji sam primitak trebao potpisati. Podozrivo me je gledao. Zasigurno je pomislio da sam pijan ili drogiran kad me je ugledao raščupanog, podbuhlog, nesabranog. Čak se ponudio da umjesto mene potpiše primitak pisma. Ipak, potpisao sam, bacio pismo na stol i vratio se u krevet.

Probudio sam se u četvrtak, kasno popodne. Kćerka mi je rekla kako je svako malo ulazila u sobu i provjeravala dišem li, a kako se ni nakon prespavanog dana i noći nisam budio, uplašena i ne znajući šta da radi, pozvala je tetku, moju sestru. Sestra je došla, ušla u sobu, vidjela da duboko i ravnomjerno dišem i rekla: "Ne brini, sve je u redu. Nije se on, dijete moje, godinama ljudski naspavao. Neka ga, neka spava koliko hoće."

Sjedim za kuhinjskim stolom, pijem kafu (nakon dvodnevne apstinencije s užitkom, posvećenošću čak) i gledam u pismo. Od A. je, iz Novog Sada. Znam šta je u pismu - punomoć za rodni list (a kako znam, nije važno). Otvaram pismo i vidim. Punomoć, deset eura i ceduljica. Čitam:

- Pasoš mi je istekao. Molim Te, otiđi u Matični ured i izvadi mi rodni list. Ja ne mogu zbog obaveza na poslu, a, iskrena da budem, i poskupo mi je dolaziti u Tuzlu zbog rodnog lista. Unaprijed Ti od srca hvala. Lijep pozdrav i svako dobro Ti želim.

- Od koga je pismo- pita kćerka.

- Od bivše djevojke.

- Šta hoće?

- Rodni list.

- Čiji? Njen?

- Da. Rođena je u Tuzli.

- Hoćeš li joj ga poslati?

- Hoću.

- Lijepo od tebe. Voliš li je još uvijek?

- Ne.

- Kad ste bili skupa?

-Neira, nerazbuđen sam, dekoncentrisan, pa…

- Dobro, dobro, samo pitam…

Čitam A. ceduljicu, nekoliko puta. Pokušavam iz rukopisa doznati nešto više o njoj, pa pažljivo analiziram tih pet-šest suhoparnih rečenica i ne doznajem ništa novo: slova su simetrična, lijepo oblikovana, blago nakošena udesno, ličnu zamjenicu- ti, kao i uvijek, piše velikim početnim slovom, samo je njen potpis na punomoći zbrljan i nečitak, vjerovatno ispisan snogu, nabrzinu, ali to ne mora ništa značiti. I ne znači. Znam da je dobro. Osobe poput nje - a katkad se zanesreći pa ih upoznamo - uvijek su dobro. Kontakt nemamo, decenijama, ne postoji razlog za to, životne staze nam se ne susreću. Ipak, prisjetih se, poodavno i nenadano, poslala mi je citat izvjesnog oca Tadeja: "Kakve su ti misli, takav ti je život." Odgovorio sam: "Tačno. Ali 'gorki talog iskustva' podučio me je da katkad zna biti obrnuto." Odgovor joj se dopao, pa mi je poslala smješka i novu sentencu oca Tadeja uz preporuku da pročitam neku od njegovih knjiga ili napisanih o njemu, ne sjećam se.

Kiša i dalje lije. Nemam više cigareta, u kišnu noć mi se ne izlazi, pa pronalazim paketić s duhanom i papirićima. Pripaljujem smotanu cigaretu i s gađenjem je gasim. Smrad lošeg duhana. Ponovo se zagledah u pismo. Ništa nemam s njim. Ništa nemam s A. rodnim listom, ali poslat ću joj ga, molba se ne odbija. Iznenada, osjetih nedefinisano olakšanje, a potom, iz nekog od zakutaka moje duhovne nutrine, bljesnu trosekundni (možda ni toliko), iluminirajući ruhanijetski proplamsaj te, kao na kino-platnu, savršeno jasno sagledah kako je sve to skupa: pismo, punomoć, analiza A. rukopisa, kafa koja mi prija, kiša koja lije, smrad lošeg duhana…, ništa drugo do prolazna, bezmalo onirička osjetilna obmana iliti opredmećeni pričin. I to je sve. Duboko i s olakšanjem othuknuh, kao da sam težak teret skinuo s leđa. Bacih pogled u dnevnu sobu. Kćerka čita knjigu. Digoh se, priđoh joj i poljubih je u kosu. Pogleda me prekrasnim smeđim očima i privi se uz mene, ozarena.